Pazin 6.3°C u 07:37 sati

Karojba

Rimski Qadruvium

Šumoviti brežuljci u zaleđu Karojbe, oko izvora  Valigaštar i Vrućak, prepuni su još uvijek nedovoljno istraženih povijesnih lokaliteta. Hadum - brig, Krč, Liretov brig, Glogovac, Šublenta... Svi su ti brežuljci još od prapovijesti bili nastanjeni, pa više puta do temelja razarani, tako da je danas i povijesničarima teško sve te krhotine spojiti u jedinstvenu priču. Većina se ipak slaže da je u antici oko izvora Valigaštar bio smješten rimski vojni logor, nedaleko kojeg su se križale rimske ceste, pa vjerojatno ime današnje Karojbe potječe od imena Quadruvium - ili  raskršće.

Crkva Sv. Andrije

CRKVA SV. ANDRIJE - smještena je na groblju, podalje od današnjeg naselja, na mjestu nekadašnje rimske nekropole. Ispred ulaza na groblje ostao je sačuvan jedan sarkofag iz tih vremena, a i nadvratnik crkve izrađen je od rimskog nadgrobnog spomenika. Više antičkih natpisa pronađenih prilikom proširenja groblja prije stotinjak godina preneseno je u Motovun i ugrađeno u tamošnji lapidarij.

Put Istarskog razvoda

PUT ISTARSKOG RAZVODA - tematska staza uređena zalaganjem lokalne udruge Valigaštar, opremljenma je interpretacijskim panoima na četiri jezika i  započinje kod kapelice Gospe Lurdske (1898.) te nas vodi sedam stoljeća daleko u povijest, u srednji vijek, u vrijeme kada je Istra bila podijeljena između dva gospodara - Oglejskog patrijarha i Goričko pazinskog kneza. Iz tog je razdoblja sačuvan hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom pisan važan pravni dokument poznat kao Istarski razvod.

On nam svjedoči o 21 dan dugom utvrđivanju spornih međa između predstavnika vlasti i lokalnog stanovništva koje je bilo organizirano u seoske općine ili “komune”, na čijem su čelu bili izabrani predstavnici - župani. Komisija je obišla čak 44 komuna, te je o međašenju vodila zapisnik na tri jezika - hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku. Slijedili su ih u povorci starci koji su poznavali međe, ali i djeca, kako bi to naučili i sačuvali za buduće naraštaje. Kao mjesta razgraničenja koristili su se u prirodi lako vidljivi znakovi: lokve, potoci, izvori, stabla, putevi, od kojih je većina vidljiva i danas, dok su drugima sačuvana samo imena.

VALIGAŠTAR - je jedan od izvora koji se spominje u Istarskom razvodu, a do njega dolazimo kad nakon stotinjak metara skrenemo lijevo u polja. Danas je tu samo okruglo kameno grlo dubokog zdenca, a nekoć je  voda iz izvora punila obližnju istoimenu lokvu na kojoj su stanovnici obližnjih naselja napajali stoku. Razvodom je utvrđeno da je tu granica između Motovunskog i Trviškog komuna, te da ga i jedna i druga strana mogu koristiti, ali i svaka svoju stranu odžavati. Čavlima su tada na stablu oskoruše označili znak križa, a na stablu oraha znakove. 

Badavca

BADAVCA - drugi izvor opisan u Istarskom razvodu kao mjesto razgraničenja motovunskog i trviškog komuna. Tom su prilikom sudionici razvoda na kamenu urezali križ, koji je vidljiv i danas. Na području oko izvora postavljeni su rustikalni kameni spomenici na kojima su uklesane neke upečatljive misli zapisane prije 700 godina, kao, npr : “I ZATO JE PRAVICA VAPILA DA SE KRIVICA POTARE”. Dvanaest ovećih komada kamenja sa imenima svih obližnjih “komuna” poredano je oko središnjeg koji simbolizira stol i na kome je upisano: "I TU SE VSI KOMUNI SJEDINIŠE S MIROM"...

Mir na koji su prisegli sudionici davnašnjeg razvoda opisanog na požutjelim stranicama, nije, međutim trajao dugo. Želimo li slijediti njihov gotovo uzvišen i romantičan pohod nastavit ćemo sporednim poljskim putem prema jugu do sela Kvešti, pa do Trnove lokve, sve do Svetog Lovreča i dalje.

U doba sastavljanja Istarskog razvoda, a to je moglo po povjesničarima biti između 1275. i 1325. Istra je već bila politički podijeljena. Najveći dio Istre bio je u vlasništvu Akvilejskog patrijarha, ali se već od 1150. gradovi zapadne istarske obale jedan po jedan priklanjaju Veneciji: Rovinj, Poreč, Umag, Novigrad, Piran..., dok se Pazinu u isto vrijeme formira zasebna knežija kojoj pripadaju još Trviž, Kašćerga i Tinjan, a kasnije još Sveti Lovreč, Dvigrad, Pićan, neki posjedi oko Motovuna. Ta je knežija ženidbenom vezom prešla 1185. u vlasništvo Goričkih grofova, a 1374. nasljednim ugovorom postaje privatnim vlasništvom austrijske porodice Habsburg. Mnogobrojni ratni sukobi tri svadljiva susjeda u kojima dvojica ratuju a treći se pridružuje sad jednom sad drugom, kulminirali su 1420. kada konačno svi posjedi Patrijarha prelaze u vlast Venecije.

Ni tada sukobi ne staju već Venecijanci već iduće godine napadaju i ruše austrijski Lindar i zauzimaju Grimaldu, razarajuju Žminj, Ružar, Vižinadu i Draguć. U velikom ratu Cambrajske lige 1508. - 1516. Venecija iz pravca Motovuna napada Pazinsku knežiju. Prvi je na udaru bio obližnji Trviž gdje su se borili do posljednjeg čovjeka. Pazin tučen topovima, osvojen i opljačkan, Beram i Tinjan predaju se bez borbe...U ruke Venecije na kratko (1508.-1509.) pada cijela Istra, pa i Rijeka. Arbitražom u Trentu 1535. u vlast Venecije prelaze Barban, Rakalj, Račice, Sovinjak, Marčenegla, Draguć, Vrh, Hum, Buzet, Kostanjevica, Vižinada, Ružar i Momjan. Nakon rata obje strane i Austrija i Venecija potiču naseljavanja uglavnom prebjega pred Turcima, te se u to vrijeme na područje Badavce doseljavaju prebjezi iz Dalmacije i formiraju naselje Bados. Venecijanci tu kod Badosa jednom godišnje organiziraju smotre svojih černida - crne vojske, sastavljene od lokalnog stanovništva. U Uskočkom ratu koji je uslijedio 1612.-1616. Austrija je spalila Karojbu i razorila Bados, koji se nakon toga nikada više nije obnovio. Ostala je samo Crkva Sv. Marije od Badosa neposredno uz Sopajac.

Sopajac


SOPAJAC ili Veli dol je najveći i najdublji dolac - ponikva u Istri. Predaja kaže kako se uz poseban, točno propisan obred na dnu Velog dola može postati - nevidljiv. Iznad dolca, uz sam put je nekad stajala crkva Svete Marije, oko koje se jednom godišnje održavao sajam, sve dok se jedne godine tu nije dogodilo ubojstvo. Kažu da je tom prilikom kip Majke Božje u crkvi proplakao. Crkva je nakon nemilog događaja morala biti srušena, a kip je premješten u Karojbu, međutim, uvijek se iznova vraćao na Sopajac, te je po pričanju pastira Majka Božja klečala na obližnjem kamenu i molila. To je, kaže predaja, potrajalo sve dok posebno svečanom procesijom koju je predvodilo više svećenika kip nije trajno premješten u Karojbu gdje je i danas. Na mjestu gdje je Majka Božja klečala i danas se vide otisci stopala i koljena, te su pastiri prilikom prolaska ovim putem imali običaj kleknuti na isto mjesto i moliti po deset Zdravomarija.

Copyright Central Istria 2014. - 2017.