Pazin 12.3°C u 06:33 sati

Lupoglav

Lupoglav

Lupoglav je smješten na raskrižju prometnih puteva gdje se od pravca Trst - Rijeka odvaja pravac koji vodi prema središtu poluotoka. Danas je to sjedište općine koja se proteže sve do obronaka Učke i Ćićarije i na jug do Boljunskog polja. Naselje je to prepuno novijih samostojećih kuća, smještenih oko prometnice, ali bez prepoznatljive vertikale zvonika koji bi nas drugdje u Istri odmah upozorio na centar naselja.

Kako to? Da bi shvatili sadašnje stanje potrebno je podignuti pogled prema strmim obroncima Ćićarije i potražiti pogledom uzvišenje na kojem je još polovinom 17. stoljeća stajao dvorac Mahrenfels, sjedište Lupoglavske gospoštije. Taj se dvorac nalazio oko 1,5 km istočno od današnjeg naselja.

Kaštel Brigido

Oko 350 metara od željezničke stanice prema istoku naići ćemo sa lijeve strane na staro zdanje okruženo visokim kamenim zidom. To nije stari Mahrenfels već ladanjski dvorac plemićke obitelji Brigido, kojeg su sagradili nakon što su 1634. kupili Lupoglavsku gospoštiju i odlučili napustiti stari dvorac koji se nalazio na brijegu. Grof Pompeo I Brigido bio je austrijski državni tajnik.

Njegov nasljednik i nećak Pompeo II Brigido je od 1787. do 1804. guverner i vojni zapovjednik Trsta. Lupoglav je bio u vlasništvu porodice Brigido sve do 1883. Na svom su imanju uspješno uvodili nove načine proizvodnje naročito u stočarstvu, npr. uzgoj merino ovce, egipatske ovce i angorske koze. Bio je to idealan model imanja toga vremena, te su istarski posjednici slali tu svoje nasljednike da nauče praktične poslove vezane za upravljanje imanjem, poljoprivredu i seosko gospodarstvo, da bi jednog dana i sami postali sposobni upravitelji. S druge strane, grofovi Brigido su ostali zapamćeni po brutalnom stavu prema svojim podanicima, koji su bili prisiljeni dizati pobune, kao npr. 1847. godine.

Kaštel Mahrenfels

Od kaštela Brigido nastavljamo dalje cestom još 100 metara do raskrsnice gdje skrećemo lijevo. Nakon još 150 m odvaja se desno cesta za Brest. Oko 500 m dalje prema Brestu dolazimo do mjesnog groblja. Od zapadnog ulaza u groblje uzbrdo vodi stari kolski put kojim nakon 500 m stižemo do ostataka utvrde Mahrenfels. Primjetit ćemo kako je puteljak na pojedinim mjestima doslovno uklesan u živu stijenu, a ponegdje prepoznajemo i pravilno razmaknuta udubljenja, nastala od kotača zaprežnih kola.

Prvi pisani spomen Lupoglava je vjerojatno onaj iz darovnice Kralja Henrika IV 1064. godine, pod imenom Lompaga, dok se kao Castrum de Lupoglau spominje 1264. godine kada ga Akvilejski patrijarh dodijeljuje u feud Henriku Pazinskom.

Od tada Lupoglav dijeli sudbinu Pazinske knežije, te je najprije pod vlašću goričkih grofova, zatim pod dominacijom Austrijske kuće. U utvrdi su stolovalii kaštelani raznih feudalnih porodica : Eberstein, Herberstein, Kružić, Sinković i Eggenberg, o kojima je sačuvano obilje šturih povijesnih podataka, ali i poneka gotovo romantična životna epizoda. Zabiilježeno je tako da je Ana, posljednja nasljednica porodice Eberstein sa nepunih 22 godine ostala udovica, te je moćni štajerski kavaljer Ernest Lobmig angažirao mladog pazinskog kapetana Guntera Herbersteina da u njegovo ime zatraži ruku kaštelanke Ane. No, čim ju je ugledao, mladi je Herberstein zaboravio na svoje poslanje, te je sam zaprosio Anu, koja je to rado prihvatila. Povrijeđeni kavaljer Lobming je dan nakon vjenčanja zaposjeo dvorac u kojem se svadba održala , te je mladence odveo u zatočeništvo u dvorac Eppenstein gdje ih je nekoliko mjeseci držao u zatočeništvu, dok ih ih konačno pod pritiskom austrijskog vojvode Ernesta nije bio prisiljen osloboditi.

Zabilježeno je i da je jedan od kasnijih nasljednika Lupoglavske gospoštije Georg Herberstein doživio slom živaca u Neustadtu, te je umjesto šljema na glavu stavio sedlo i skočio s konja, prisilivši svoje sluge da učine isto i slijede ga do Lupoglava. Za njegovu je nesreću krivom proglašena starija seljanka, koja je pod optužbom da je vještica zatvorena u kulu, gdje je i umrla izbjegavši spaljivanje na lomači. Najpoznatiji izdanak porodice Herberstein, koja se u Lupoglavu zadržala više od 150 godina je svakako Sigismund Herberstein (1486.-1566.) vojnik, diplomat i pisac, čovjek koji je kao izaslanik cara dva puta putovao u Rusiju, te je opisima tih svojih putovanja koja su publicirana 1549., europljanima prvi približio daleku Rusiju. Iako je rođen u Vipavi, a živio uglavnom u Beču, ovdje je ostao zapamćen po epizodi iz rata sa Venecijom 1510. kada je kao zapovjednik austrijske konjice, čuvši da Venecijanci opsjedaju Pazin, umjesto da jaše u Graz po pomoć, odlučio sa svojih 14 konjanika jurišati iz Lupoglava ravno u Pazin.

Probio je opsadu i konsolidirao obranu grada, te spriječio da Pazin po prvi puta padne u ruke Venecije. Kao vlasnik Lupoglavskog kaštela spominje se kasnije senjski kapetan Petar Kružić, koji se istaknuo u ratu protiv turskih osvajača i poginuo 1537. kao kapetan obrane Klisa. I početkom 17. st. Lupoglavski kaštel, tada u vlasništvu također senjanina Ivana Sinkovića pruža utočište većem broju Uskoka, koji pod njegovim vodstvom pustoše obližnja granična venecijanska područja (Roč, Buzet, Rašpor). Desetak godina nakon Sinkovićeve smrti gospoštiju je Ferdinand Austrijski prodao grofu Eggenbergu, a nakon njegove smrti novi vlasnik postaje prije spomenuti grof Brigido sa početka ove priče, koji odlučuje napustiti stari dvorac Mahrenfels na teško pristupačnom brežuljku, te gradi novi dvorac u ravnici.

Vela draga
Vela draga spomenik je izuzetne geomorfološke vrijednosti, a nastala je djelovanjem vodenih bujica koje su u vapnenačke stijene urezale kanjon u dužini od 3500 metara. Počinje kod tunela Zrinščak te završava kod Boljunskog polja, a njegovu posebnost čine šiljaste stijene, s tornjevima visokim između 50 i 90 metara, od kojih je nekolicina uništena pri gradnji tunela Učka. Najviši dio kanjona nalazi se na 600 metara nadmorske visine dok je najniži upravo onaj kod Boljunskog polja na nadmorskoj visini od samo 153 metra. Kanjon je prekriven bujnom vegetacijom od vrbe i topole od bukve i tise, dok pojedini dijelovi imaju i prašumski karakter.
Vela draga je od 1963. godine zaštićena kao rezervat prirode, a od 1998. kao geomorfološki spomenik prirode. A osim geoloških fenomena, ova staza poučava o alpinizmu i slobodnom penjanju, sportovima koji su u Veloj dragi prisutni još od davne 1931. godine kada je alpinist Emilio Comici ispenjao prvi alpinistički smjer. Vela draga tako je s vremenom postala poznato penjalište na kojemu su mnogi hrvatski i europski alpinisti i sportski penjači stjecali dragocjeno iskustvo.

Copyright Central Istria 2014. - 2017.