Đir do Pazinskog krova 713

Tehnički opis staze

Staza označena brojem 713
Start: Pazin
Kraj staze: Pazin
Dužina: 2 km
Težina staze: lagana
Visinka razlika: 53 m
Najviša točka: 291 m
Najniža točka: 210 m
Trajanje: 0:30 h

ISTRA TRAILS GPS

Samo 500 metara zračne linije od Pazinskog kaštela nalazi se vodopad Pazinski krov. Prije zadnje kuće desno u ulici Prilaz kaštelu odvaja se makadamski put u dolinu Pazinčice u pravcu sjevera. Na kartama je često označen kao Rimski put. Nakon stotinjak metara, u najnižoj točki puta odvaja se lijevo kroz šumu odvojak koji će Vas dovesti ravno u vodopad. Ako je vrijeme vlažno i staza blatnjava bolje je nastaviti Rimskim putem dalje. Proći ćemo uz ruševine kamene kuće u kojoj su mlinari nekad pohranjivali žito i brašno izvan nivoa poplava.

Stotinjak metara dalje treba skrenuti lijevo stazom kroz grmlje kad začujete vodopad. Od vodopada nastavljamo uzvodno stazom uz potok do Tomažinovog mlina i mosta Sv. Jožefa, gdje dolazimo na asfalt kojim se desno vraćamo u Pazin. Sredinom ljeta Pazinski krov često presuši, ali, neka vas to ne razočara: imat ćete priliku izbliza promotriti ostatke mlina plemićke porodice Rapiccio koji se nalazio ispod samog vodopada. STAZA NIJE OZNAČENA, ali možete u našem Turističkom uredu dobiti kartu staze.

Započet ćemo pred samim Pazinskim kaštelom, ispod velikog kamenog grba porodica Auersperg i Herberstein. Tu je prije gotovo 500 godina bio glavni ulaz u pazinsku tvrđavu iz pravca sjevera. Pogledajte zazidana vrata ispod grba. Danas nam je to teško zamisliti, ali, u to je doba teren na kojem stojimo bio oko dva metra niži, te se kroz ta vrata izlazilo izravno na put koji vodi u dolinu Pazinčice. Priđemo li sada bliže ogradnom zidu vidjet ćemo kako taj put i danas vijuga nizbrdo prema sjeveru, te se potom uspinje do neke ruševine, prije negoli nestane u vegetaciji. Tu ruševinu danas najčešće nazivaju mlinom, međutim, radi se o pomoćnoj zgradi ili spremištu, koje je pripadalo mlinu. Tu se žito i brašno skladištilo zbog opasnosti od poplava, a do mlina, koji se nalazio dublje lijevo u kanjonu prevozilo se samo onoliko koliko se bez bojazni od poplava moglo samljeti.

Da bi danas sišli na Rimski put, kako se taj nekada glavni put još danas naziva, moramo se vratiti stotinjak metara prema gradu i skrenuti lijevo oko prve kuće u nizu. Tako dolazimo do podnožja zidina, a zatim silazimo putem koji je s obje strane omeđen prastarim suhozidom. Vrtovi s obje strane puta pripadali su pazinskim plemićkim porodicama koje su stanovale oko Kaštela, a najstariji Pazinci još pamte da su u vrtovima bile cisterne s vodom, te uređene sjenice sa klupama gdje su pazinska gospoda dolazila na popodnevni odmor. Osvrnemo li se sada natrag na Kaštel, doživjet ćemo ga u potpuno novom svjetlu.

Put zatim prelazi preko vapnenačke ploče, koju su nekada nagrizale bujice koje dolaze iz pravca grada. Na najnižoj točki Rimskog puta odvaja se lijevo šumska staza kojom silazimo još dublje u kanjon Pazinčice. Prvih desetak metara gazimo po ogoljelom kamenu, pa treba biti krajnje oprezan, jer je najčešće sklizak. Staza se zatim kroz šumu blago spušta do same obale potoka gdje naglo skreće uzvodno uz potok, te dolazi ispod samih stijena. Tu obratimo pažnju na četvrtaste utore usječene desno u stijeni Na tom je mjestu, učvršćen za stjenu, koja ga je i štitila od snažnih bujica, bio nekad Trabljanov malin. Danas je vidljiv tek oko metar visok ostatak jednog zida uz samu stazu.

Ostalo su odnijele bujice ili je prekriveno ilovačom, koja se nakon svake poplave nataloži u sloju debelom do 5 cm. Staza kojom nastavljamo dalje kanjonom uz samu stijenu, zapravo je nekadašnji kanal kojim je voda dolazila do mlina. Ti su se kanali nazivali „struge“. Možda takav naziv potječe od riječi „strugati“. Naime, najlakši način da se voda dovede baš tamo gdje želimo je da struganjem stvorimo kanalić kojim će voda otjecati iz nekog spremišta, npr. iz brane, u željenom smjeru. Koristeći snagu vode koja ostrugani materijal odmah i odnosi, jednostavnim struganjem možemo brzo kroz ilovaču izdubiti široki kanal i tako skrenuti značajnu količinu vode, sasvim dovoljnu za pokretanje mlinskih kotača.

Nastavimo li strugom dalje ubrzo stižemo na Pazinski krov, gdje najprije zapažamo ogroman kamenom nadsvođeni prostor, koji nam svjedoči o razornoj snazi vode koja kanjonom prolazi, a tik uz stazu ugledat ćemo u debeloj ilovači i okomitu rupu koju je stvorila voda. Nije niti preporučljivo niti ugodno zalaziti ispod te stijene, koja kao da će se svakog časa srušiti, pa držeći se staze nastavimo dalje do samog vodopada, ali zapamtimo što smo vidjeli. Stariji poznavatelji Pazinskog krova pričaju da je tu negdje nekad postojao podzemni prolaz kojim se, navodno, moglo stići sve do centra grada, negdje do mjesta gdje se danas nalazi Vatrogasna postaja. Bez obzira da li ćemo samo odmahnuti rukom na takvu tvrdnju ili ne, moramo priznati da su svakako vrlo neobične hidrološke i geološke prilike ovog kanjona, u kojem se svake godine izmjenjuju izrazito sušna razdoblja sa razdobljima visokih bujica.

Svake godine obilne kiše zbog nedovoljne propusnosti sifona u podzemlju Pazinske jame pred njenim grotlom stvore muljevito jezero koje zatim polagano raste i širi se kanjonom. Ako nivo tog periodičnog jezera dođe do vrha stijene pred kojom stojimo, to još uvijek može proći nezapaženo i takve poplave ostaju nezabilježene. Ako se nivo vode pak digne još pet do sedam deset metara preko toga, to se već vidi iz Kaštela i sa mosta Vršić i to se bilježi kao poplava. Tako nešto dešava se otprilike svakih pet do šest godina.
Pazinski krov je manji od dva slična vodopada na Pazinčici. U sušno doba godine najčešće nema vode u jezercu pod vodopadom, ali neka nas to ne razočara. Za promjenu imamo priliku iz suhog jezera ispod vodopada dobro promotriti ostatke mlina koji se nalazio pod samim slapom. Mlin Fotzlapum (= pod slapom ?) spominje se u Urbaru Pazinske knežije još 1498, kada je bio u vlasništvu nekog Gregora Prechenstaina, dok je kasnije bio u vlasništvu plemićke porodice Rapicio. I taj je mlin djelomično bio usječen u stijenu i naslonjen na nju, a žito se donosilo i brašno odnosilo sa njegove gornje strane, gdje se danas nalaze drvene stepenice kojima se uspinjemo iz kanjona. Ako je jezero suho imamo priliku vidjeti ostatke sva četiri zida nekadašnjeg mlina, dok je dno jezera prepuno ljudskom rukom obrađenog kamenja od kojeg je mlin bio sagrađen. Na jednom ćemo kamenu, koji je inače ispod površine vode, zamijetiti ucrtana polja prastare igre „mlin“ kojom su si mlinari očito kratili vrijeme.

Dva mlinska kamena su nedavno izvučena iz jezera i postavljena pored stepenica, da budu vidljivi čitave godine, a nekoliko je većih komada klesanog kamena, koji su pripadali mlinu upotrebljeno za popravak prijelaza preko potoka. Sada je moguće dovoljno sigurno i za zimskog vodostaja prijeći na drugu obalu kanjona, gdje je ponovno probijena staza koja vodi nizvodno do polupećine zvane Đandarmarija, livade Punger, te izlazi iza nekadašnje tvornice Pazinka ponovno na put, odakle možemo natrag u Pazin, ili pak možemo produžiti sve do Gortanovog brijega i Berma.
Mi ćemo se, međutim, popeti drvenim stepenicama i izaći iz vodopada, jer je odmah iznad vodopada nekada stajao još jedan mlin – mlin porodice Ladavac. Taj je mlin, imao pridodanu čvrstu kulu koja ga je branila od naglih naleta vode. Kula je u svom podnožju imala polukružni otvor kroz koji je voda dotjecala, a koji se djelomično nazire i danas. Vodenička su kola bila smještena u usjeku kojeg su ljudske ruke izdubile u živoj stijeni. Tu gdje je voda izlazila iz mlina vide se i četvrtasti utori koji su držali malu drvenu branu kojom se voda skretala po stijeni prema mlinu Rapicio.

Ako umjesto stazom nastavimo uzvodno kamenitom obalom potoka, opaziti ćemo ćemo mnogobrojne četvrtaste udubine u stijeni koje nam daju naslutiti kakvim su složenim sustavom drvenih brana mlinari uspijevali «dopeljati vodu na svoj mlin». Najprije bi u udubine postavili grede, a onda ispred njih daske. Materijal za ispunjavanje pukotina bio je uvijek pri ruci – ljepljiva ilovača nataložena duž obala Pazinčice.
Mala okrugla jezerca ili “kruge” izdubljena snagom vode u vapnencu, koja se na tom mjestu doslovno pretaču iz jednog u drugo, koristila su se nekad za namakanje i pranje odjeće, a sve do prije pedesetak godina I za kupanje. Ono što je danas mladim Pazincima Zarečki krov – nekada je bio Pazinski krov i područje oko njega.

Tu gotovo svaki kamen nosi svoje ime. Mnoge su generacije Pazinaca naučile plivati u Šćinki, Jaju ili Pići,…I .kako se sve ti maleni kalići, sve nisu zvali. Budući da je za potrebe mlinova čitav taj prostor bio ispresjecan branama, koje su podizale nivo vode za više od pola metra, nastalo je umjetno jezerce koje su nazivali – Granda. Osim popularnih skokova u vodu sa "prime", "seconde" i "terze punte" Granda je imala i svoju igru, koja se zvala "Oćo". Bila je to neka varijanta "lovice" u vodi. Odmah inad površine Grande uzdizao se Mlin dobrotvornog zavoda Mosconi - pazinske ubožnice koju su utemeljili 1544. godine tadašnji vlasnici Knežije porodica Mosconi. Danas je od tog mlina ostao doslovce samo jedan kamen na kamenu, i to onaj najteži kamen ulaznih vrata, kojeg voda nije uspjela odnijeti.

Ali, kako je I taj mlin bio dobrim djelom usječen u vapnenac, sa lakoćom ćemo prepoznati četvrtasti oblik uklesan u živoj stijeni odmah uz put. Promotrimo li bolje opazit ćemo I uklesane stepenice koje su vodile u unutrašnjosti mlina do mlinskih kotača, a na stijeni iznad mlina četvrtaste utore za stupove kojima se voda dovodila na mlinske kotače. Brana ili “diga” Moskonijevog mlina bila je smještena na platou desetak metara prije mlina I tvorila jezerce zvano Pozzo dei Cavai, te je po tragovima koje vidimo u stijenama jasno da je brana služila ujedno I kao most za prelazak sa jedne na drugu obalu potoka.

Slijedimo li dalje usku stazu uzvodno uz potok dolazimo do ostataka Tomažinovog mlina, posljednjeg aktivnog mlina na Pazinčici, koji je prestao s radom krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nekad su tu bila zapravo dva mlina, jedan do drugog. Donji je pripadao porodici Hrastić, a gornji porodici Brajković s nadimkom Tomažin. Koristili su zajedničku branu koja je nekada bila drvena kao i sve ostale, sve ko kraja II svjetskog rata, kada su po sjećanju Marija Brajkovića Tomažina zatvorenici iz Pazinskog kaštela dovedeni da sagrade novu betonsku branu koja i danas stoji.

Jezerce koje je formirala brana Tomažinovog mlina bilo je nekad poznato pod imenom Tornina. Taj se toponim spominje u matičnim knjigama Pazina još početkom 18. stoljeća. Stotinjak metara uzvodno dvije obale Pazinčice su spojene starim kamenim mostom koji se zove Most Svetog Jožefa, ili ponekad Napoleonov ili Francuski most, zbog činjenice da je sagrađen početkom 19. stoljeća kada je na par godina i ovaj dio Istre bio pod vlašću Napoleona. Za vrijeme poplave 1993. bujice su toliko oštetile most da su ga pomakle s mjesta desetak centimetara, te je ušvršćen betonom I kasnije proširen. U tijeku 2012. godine završeni su radovi na sanaciji kamenog pročelja mosta, te je njegova ljepota zasjala u punom svjetlu.
Stojeći na obnovljenom mostu sigurno ćete se zapitati ne bi li i koji stari pazinski mlin zaslužio sličnu obnovu.

Barem Tomažinov mlin koji još uvijek ima zidove? Da, bilo bi to lijepo i atraktivno. Međutim, za vrijeme najvećih poplava most na kojem stojite bude i više od pola metra pod vodom, što znači da je tada potpuno pod vodom i mlin. Bujice ga nikada nisu uspjele razoriti, već su njegovu sudbinu zapečatile upravo poplave, koje su mu podigle i oštetile krov. Može li se to spriječiti?
Prije nego li se uputite asfaltnom cestom desno prema Pazinu, pogledajte s mosta prema sjeveru prema plodnoj dolini Loke. Tamo nas nakon 2,5 km čeka još jedan vodopad te još ostataka mlinova uz put, koje je, međutim, jako teško prepoznati.
Opis tog drugodg dijela puta objavit ćemo ubrzo na ovom linku.

Route 2,096,772 - powered by www.wandermap.net

Grad Pazin Općina Cerovlje Općina Gračišće Općina Karojba Općina Lupoglav Općina Pićan Općina Sveti Lovreč Općina Sveti Petar u Šumi Općina Tinjan

Copyright Central Istria 2019. Pravila Privatnosti